ALMAE MATRIS CROATICAE ALUMNI - FACULTAS AEDIFICANDI
| Broj 3. | studeni 2003.
godine |
{\rtf1\Diplomirani građevinski inženjer i .....
UNIVERZALNA I JEDNOSTAVNA LJEPOTA MATEMATIKE I POEZIJEans
Akademik
prof. emer. dr. sc. Vladimir Devideé
Prof. dr. sc. Vladimir Devidé, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, može se bez kolebanja svrstati među najzanimljivije i najintrigantnije članove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ponajprije po svojim sklonostima koje su samo naizgled nespojive – matematici i haiku poeziji. Naime, on je istodobno matematičar (za što je 2003. dobio državnu nagradu za životno djelo na području prirodnih znanosti) i najugledniji hrvatski japanolog. Objavio je čak i podjednak broj djela iz tih područja – 17 iz matematike te 17 iz japanologije i književnosti. Mnogi, međutim, ne znaju da je prof. Devidé i diplomirani inženjer građevinarstva, što je i bio povod nedavnoga kratkog druženja u njegovoj roditeljskoj kući u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. Na konstruktorskom smjeru Građevinskog odsjeka negdašnjega Tehničkog fakulteta diplomirao je 1951. godine kao jedan od najboljih studenata, iako se potom građevinarstvom gotovo nikada nije bavio.
Prof. Vladimir Devidé rođen je 3. svibnja 1925. u Zagrebu. Njegovo pomalo neobično prezi-me francuskog je podrijetla i svi su hrvatski Devidéi, kojih ima dvjestotinjak, potomci samo jednoga jedinog pretka – Josipa Ferdinanda Devidéa. Prije točno 143 godine došao je u Zagreb iz Praga (a preci su mu iz Francuske preko Švicarske bježali pred progonom hugenota), oženio se te imao mnogo djece, a sada u nas ima potomke u šest generacija. Bio je pradjed današnjem matematičaru, popularizatoru matematike, haiku pjesniku i prevoditelju. Na sačuvanoj fotografiji s golemom bradom izgleda poput mješavine Johannesa Brahmsa i Karla Marxa, a bio je predavač na Trgovačkoj školi te pokretač Trgovačko-obrtničke komore i jedan od utemeljitelja I. gospodarske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske izložbe. Majka Vladimira Devidéa je bila rođena Braum, podrijetlom Njemica, a njezina je mnogočlana obitelj potjecala iz Inđije u Srijemu. Svojim je roditeljima jedino dijete, a s pokojnom suprugom iz prvog braka i sam ima sina jedinca, profesora njemačkog i engleskog na jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Sadašnja mu je supruga Japanka.
Budući
matematičar i japanolog u gimnaziji je pokazivao mnogostruke
sklonosti. Zapravo se cijelo vrijeme kolebao između matematike i
povijesti umjetnosti, iako je već tada učio egipatske
hijeroglife, pisao šale i crtao karikature, bavio se
modelarstvom, zanimao se za fotografiju te slušao neka
predavanja na Likovnoj akademiji, ali i na Medicinskom fakultetu
u Zagrebu. Privlačila ga je i poezija te je npr. znao napamet
cijeli nevelik Vidrićev opus, ali i uvodni dio Goetheova Fausta
u originalu. No, umjesto matematike ili umjetnosti, 1944. godine
se upisao na Tehnički fakultet - najprije na Arhitektonski, a
potom na Građevinski odsjek.
Profesor
Devideé u svojoj knjižnici
Naime, otac je u dvorištu posje-dovao bravarsku radionicu koju je naslijedio od svog oca. Iz te radionice potječe, primjerice, i današnja ograda Botaničkog vrta. U to je vrijeme bilo sasvim normalno da se djeca bave zanimanjem svojih roditelja te je tako i sam sa sedamnaest godina položio ispit za bravarskog pomoćnika. No 1945. godine bravarija je nacionalizirana, a poslije su vrijedni primjerci umjetničke bravarije pretopljeni a uništeni su i vrijedni unikatni alati. Po želji oca upisao se je na Tehnički fakultet.
Na Tehničkom fakultetu je neko vrijeme bio demonstrator pa potom i asistent prof. dr. Danila Blanuše na katedri za matematiku. Za njega tvrdi da je bio jedan od najboljih i najduhovitijih ljudi koje je sreo u životu, a da je istodobno bio i sjajan matematičar. Iako se zapravo matematikom bavi cijeli svoj radni vijek, ipak Blanuša nije bio jedini matematičar koji je presudno utjecao na njega. U blizini je stanovao Stjepan Škreblin, koji mu je bio profesor matematike u gimnaziji. Sa studija se još sjeća i drugih izuzetnih matematičara poput prof. dr. Željka Markovića i prof. dr. Vladimira Vranića.
Doktorirao je 1956. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (što se onda moglo) s disertacijom: Jedna klasa grupoida. Od 1952. do 1957. godine bio je asistent, a potom do 1960. docent, najprije na Elektrotehničkom, a potom na Strojarsko-brodograđevnom odnosno Fakultetu strojarstva i brodogradnje, gdje je do 1965. bio izvanredni, a potom do odlaska u mirovinu 1990. redoviti profesor na Katedri za matematiku. Od 1971. izvanredni je član JAZU, a od 1990. redoviti član HAZU. Član je Društva hrvatskih književnika (od 1970. godine) i PEN centra te domaćih i međunarodnih matematičkih i haiku udruženja.
Vjeruje da je kao građevinar mogao bolje predavati matematiku nego da je potekao s PMF-a jer je dobro znao što je potrebno budućim inženjerima, a što im je eventualno suvišno i nepotrebno. Pamti i mnoge profesore iz vremena svog studija, posebno, uz one navedene koji su se bavili matematikom, prof. dr. Rajka Kuševića, prof. dr. Vladimira Juranovića i prof. Marijana Ivančića. Inače sa svojim se kolegama sa studija iz prvih poslijeratnih godina sastaje svakog četvrtka u 11 sati u zagrebačkom restoranu Tinča, a najčešće sreće kolege: Selimbegovića, Guloznića, Hudeca, Šrama, Antolića, Koščaka, Olujića, Simića, Domca, Desselbrunnera...
Iako se građevinarstvom gotovo nikad nije bavio, ipak se sjeća nekih trenutaka kada je njegovo znanje iz građevinarstva moralo biti primijenjeno. Bio je tijekom služenja vojnog roka iz Trebinja "po kazni" prebačen u građevinski bataljon u Sarajevu, pa je tamo bio prisiljen projektirati i računati konstrukcije nekih vojarna i manjih mostova. Drugi je put inženjerska znanja iskoristio u svom stanu. Ima inače 7000 knjiga, a to je, kako tvrdi, njegovo jedino blago (jer nema ni vikendicu ni automobil) a u svakom je trenutku i danas u stanju pronaći bilo koju knjigu. Te su knjige smještene u jednoj biblioteci s regalima i teže gotovo 4 tone. No, kako je kuća građena 1929. godine, međukatne su konstrukcije izrađene od drva. Budući su sve nosive grede položene u smjeru pružanja police, prijetila je opasnost da sve popusti i propadne u stan susjedu ispod njega. Stoga je u cijelu širinu zida ugradio četiri jaka čelična nosača od kojih svaki nosi po 1000 kg, pa je cijela težina police oslonjena na njih. To svoje rješenje iz 1966. godine s ponosom nam je pokazao.
Razgovor s akademikom Vladimirom Devidéom nemoguć je, dakako, bez spominjanja Japana i haiku poezije. Za Japan se počeo zanimati još u srednjoj školi, a posebno je volio na zagrebačkoj Likovnoj akademiji slušati predavanja o umjetnosti Japana i Kine. Prilika da Japan bolje upozna pružila mu se 1961. godine kada je gotovo dvije godine boravio na studijskom usavršavanju iz matematičkih znanosti na nekoliko japanskih sveučilišta. Tada je detaljnije proučio japansku kulturu i umjetnost. Mnogo je čitao, a vikende je znao po cijele dane provoditi u muzejima. Ali već prvog dana, u domu za strance, u kutu blagovaonice pronašao je japanske novine na engleskom jeziku. Na posljednjoj je stranici bio jedan haiku s komentarom. Autor je bio stari japanski pjesnik Sodo, a taj je haiku u prijevodu glasio: Koliba u proljeće / ničega u njoj – / u njoj je sve.
Ljepota i dubina te pjesme silno ga je oduševila, upravo zaprepastila. Snaga i dubina haikua u cijelosti ga je obuzela tako da se već puna četiri desetljeća bavi tom lapidarnom pjesničkom formom i kao autor i kao teoretičar. Dobitnik je i desetak uglednih nagrada na natječajima haiku poezije, a pojedine su njegove knjige povoljno ocijenjene i od japanskog Dvora. Pisao je i sinopsise za televizijske emisije o japanskoj povijesti i kulturi. Svojim je člancima i javnim predavanjima bio glavni poticatelj velikog razvoja našeg haiku pjesništva, koje je posljednjih godina na međunarodnim takmičenjima na engleskom jeziku treće na svijetu, odmah iza Japana i SAD-a. Štoviše, smatra da je naš jezik mnogo prikladniji za haiku poeziju od engleskog, njemačkog i francuskog, gotovo u rangu s talijanskim.
Klasični je haiku trodjelni stih, objašnjavao je ovaj osebujni akademik u brojnim i popularnim člancima na našem i stranim jezicima (kojih je bilo više od 280). No, na Zapadu se najčešće ispisuje kao trostih. Ima 5-7-5 ili ukupno 17 slogova. To zapravo i nisu slogovi već onđiji, koji su bliski slogovima, ali su redovito od njih brojniji. Primjerice, pribrajaju se znakovi u rečenici što u nas nije slučaj. Za haiku pjesmu je poželjno da ima kigo (riječ koja upućuje na godišnje doba) ali ne treba imati ni naslov, a pogotovo ne rimu. Haiku je inače neposredna registracija doživljaja, a između događaja i zapisa ne smije biti nikakve intervencije intelekta.
Haiku, dakle, ne analizira, ne zaključuje, ne poučava i ne iznosi moralne pouke. Iznosi samo percepciju, senzaciju ili emociju. Baš poput jednog nasumce izabranog haikua najslavnijega japanskog pjesnika Bashôa: Kako je svježe: / Petama naslonjenim na zid / za podnevnog drijemeža. Tu naprosto ne treba nikakvog komentara. Osnovne se vrijednosti mogu lako uočiti i kod jednog od najuspješnijih hrvatskih haiku pjesnika Darka Plažanina, inače skladištara iz Samobora, koji je 1990. godine dobio Grand prix nagradu u Japanu za sljedeći haiku: Nakon oluje, / dječak briše nebo / sa stolova. Može se to uočiti i iz Devidéova 1999. godine nagrađenog haikua od grada Nagoye i časopisa Kô za "haiku godine": Nova godina! / Danas je i dimjačar / bijelog lica.
Prof. Vladimir Devidé se u matematici bavio teorijom skupova, matematičkom logikom, apstraktnom algebrom i višedimenzionalnom geometrijom. Pisac je više matematičkih udžbenika, od kojih je onaj iz matematičke logike prvi na našem jeziku, te zbirki zadataka iz matematike. Objavio je četrdesetak znanstvenih radova u domaćim i inozemnim matematičkim časopisima. Neki su njegovi znanstveni rezultati ušli u inozemne udžbenike i monografije, a na njegov su se rad nadovezali i neki istaknuti inozemni matematičari. Bio je predavač matematike na matičnom fakultetu i na mnogim poslijediplomskim studijima (Građevinskog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Sarajevu te Međunarodnoga sveučilišnog centra u Dubrovniku), a bio je i gost-profesor na nekim svjetskim sveučilištima te sudionik studijskih boravaka u nekoliko zemalja. U svojoj je sveučilišnoj karijeri imao više od dvadeset tisuća studenata.
Objavio je približno 300 stručnih i popularnih članaka iz područja matematike, a za potrebe studenata napisao je i sedam skripata.
Prof. dr. sc. Vladimir Devidé potpuna je suprotnost ukorijenjene predodžbe o matematičarima koji su uz to još i akademici. Izgleda da su kratkoća, elegancija i estetska ljepota njegovih matematičkih teorema i dokaza izraz iste univerzalne ljepote koju je pronašao u iskričavoj i lapidarnoj japanskoj poeziji. Njegovi raznovrsni interesi i živ duh čine ga neobično zanimljivim sugovornikom od koga se teško odvojiti. Ne propušta ni jednu zgodnu priliku da ispriča prigodan vic, kojih naprosto zaista mnogo zna. Ipak njegova odijeljenost od svih blagodati suvremenog tehničkog napretka, neizbježno izaziva zanimanje. Ne samo da ne posjeduje i nije nikad imao ni automobil ni kompjuter, što je s obzirom na godine još i shvatljivo, nego nema ni televizor, tek jedan mali radio. Tumači to činjenicom da neki njegovi prijatelji, otkad su nabavili televizor, provode po nekoliko sati dnevno tražeći nešto što nikad ne dočekaju. A ako ima nešto dobro, poput BBC-jevih dokumentaraca, uvijek može svratiti do susjeda.
Ovaj kratak susret s akademi-kom Devidéom, diplomiranim inženjerom građevinarstva koji se tom strukom nije bavio, zaključit ćemo jednom njegovom haiku pjesmom, koja nam se učinila najprimjerenijom za atmosferu njegove radne sobe:
Zgužvane,
izblijedjele stranice:
čuvaju svježe riječi.
Branko Nadilo